Bijeg iz Londona kod Frau Schneider
‘Bye now, baby.’
To Londonu treba reći kada postane nepodnošljivo surov u svojoj studeni i prezahtjevan u svom ritmu. Pogotovo kada taj ritam ubrza komercijalizacija blagdana, koju osluškujete, vidite, koja vas napada na svakom mjestu, čak i neočekivanom.
Treba mu elegantno okrenuti leđa, preko ramena nabaciti kakvo krzno (može i sintetičko), onako kao što je – zamišljam – Rita Hayworth odlazila od Orsona Wellesa kada bi, zbog vlastite sebičnosti, veliki, krupni čovjek nemilice trošio životnu energiju crvenokose dive.
‘Bye now, Baby.’
Barem se iz Londona do svakog odredišta lako stigne, ako se probijete do neke njegove zračne luke.
A tamo već, gdje ste se zaputili, što je odredište manje i bliže negativnim ionima morskog ili planinskog zraka, kompletniji je oporavak od gradurine.
Meni najdraža zimska destinacija planinsko je selo Lech, u srcu austrijske pokrajine Arlberg, na granici sa Švicarskom.
Dijete sam južnoga grada, odrasla na nadmorskoj visini od dvadesetak metara – i to jer smo živjeli u neboderu. Roditelji su me slali u planinska pionirska odmarališta bivše zemlje, da ojačam. Tamo sam uporno bježala sa satova skijanja. Svakoga jutra, nakon prezaslađanog, tamnog čaja i hladnog, drhtavog jaja na oko, sakrivala sam se, poput jarića iz bajke, u plakar s mirisom smole, kako se ne bih morala, u prevelikim gojzericama, na predugim skijama i pod strogim pogledom instruktora koji je imao držanje nekog neostvarenog Bojana Križaja, survavati niz neutabanu stazu vječitih početnika.
Dijete sam južnoga grada, odrasla na nadmorskoj visini od dvadesetak metara – i to jer smo živjeli u neboderu. Roditelji su me slali u planinska pionirska odmarališta bivše zemlje, da ojačam. Tamo sam uporno bježala sa satova skijanja. Svakoga jutra, nakon prezaslađanog, tamnog čaja i hladnog, drhtavog jaja na oko, sakrivala sam se, poput jarića iz bajke, u plakar s mirisom smole, kako se ne bih morala, u prevelikim gojzericama, na predugim skijama i pod strogim pogledom instruktora koji je imao držanje nekog neostvarenog Bojana Križaja, survavati niz neutabanu stazu vječitih početnika.
Suprug je bio drugačija vrsta priče djetinjstva-bez-skijanja. On nikada nije volio kolektivni duh. Još kao tinejdžer, no potpuno spreman za veliki svijet – nakon mnogo romana pročitanih u samoći mašte i provincije – odmetnuo se u zapadne gradove, gdje je mnogo toga stigao napraviti, ali skijanje mu je, nekako, izmaknulo.
I baš nam ništa nije ni falilo dok nismo skijali.
I baš nam ništa nije ni falilo dok nismo skijali.
A onda, kada smo na valovima bračnih voda doplovili u Zagreb, svi oko nas pričali su o skijanju. Skijanje je, svi znamo, hrvatski nacionalni sport.
Ovaj Platz, onaj Bad, slalom, carving, off-piste.
Ja sam i dalje na tu temu mreškala nos, osjećajući davnu, pionirsku i ledenu vlagu kako probija kroz tri broja veće, istrošene gojzerice. Ali moj muž . . . Oh, ne! U njegovim sam očima vidjela buđenje novog izazova.
‘Gdje da odemo naučiti skijati?’ pitao je muž našega zagrebačkog prijatelja. ‘U St. Moritz?’
‘Ma, ni slučajno,’ rekao je prijatelj. ‘Idite u Lech.’
‘Lech?’
Lech? Što je do vraga Lech? Zar nisu St. Moritz, Gstaad, Madonna di Campiglio ili Cortina d’Ampezzo nazivi od kojih se iskusnim skijašima noge same od sebe saviju u koljenima, a obraščići zarumene?
‘Da, Lech!’ bio je odlučan naš prijatelj. ‘St. Moritz ti je za Lech običan Bahnhof, željeznička postaja. Lech je prekrasan. I ako već tamo odeš, sebe i obitelj smjesti kod Frau Schenider. Od toga nema boljeg odmora.’
Bilo je to prije trinaest godina.
Ovaj Platz, onaj Bad, slalom, carving, off-piste.
Ja sam i dalje na tu temu mreškala nos, osjećajući davnu, pionirsku i ledenu vlagu kako probija kroz tri broja veće, istrošene gojzerice. Ali moj muž . . . Oh, ne! U njegovim sam očima vidjela buđenje novog izazova.
‘Gdje da odemo naučiti skijati?’ pitao je muž našega zagrebačkog prijatelja. ‘U St. Moritz?’
‘Ma, ni slučajno,’ rekao je prijatelj. ‘Idite u Lech.’
‘Lech?’
Lech? Što je do vraga Lech? Zar nisu St. Moritz, Gstaad, Madonna di Campiglio ili Cortina d’Ampezzo nazivi od kojih se iskusnim skijašima noge same od sebe saviju u koljenima, a obraščići zarumene?
‘Da, Lech!’ bio je odlučan naš prijatelj. ‘St. Moritz ti je za Lech običan Bahnhof, željeznička postaja. Lech je prekrasan. I ako već tamo odeš, sebe i obitelj smjesti kod Frau Schenider. Od toga nema boljeg odmora.’
Bilo je to prije trinaest godina.
Znam, Austrijanci nisu idealni ugostitelji – tvrdoglavi su, s lica im se čita vjerovanje da ouslander-gost najčešće nije u pravu. Ipak, za djecu-na-snijegu (i ne samo djecu) Austrijanci su najbolji: odgovorniji su, spretniji i organiziraniji od Talijana ili Francuza. Uvjerili smo se u to i proživjeli usporedbe. Uz to, arlberški su Austrijanci bliži Švicarcima, od kojih su poprimili više elegancije u ophođenju, veće poštivanje privatnosti. A onda je tu, znalci bar kažu, i najljepši stil -za oko koje gleda sa ‘žice’ ili gondole – skijanja na svijetu, Arlberg Alpine Style.
Lech doista ulazi pod kožu. To je jedino selo na svijetu u kojem zimi nemam nelagodu od izoliranosti kada se naglo spusti noć, a psi zalaju; a, opet, jedno je od onih ušuškanih mjesta što pružaju iluziju zaštićenosti od svih zala i nevolja vanjskoga svijeta.
Naime, samo jedna jedina cesta vodi odavde prema ostatku svijeta.
Lech doista ulazi pod kožu. To je jedino selo na svijetu u kojem zimi nemam nelagodu od izoliranosti kada se naglo spusti noć, a psi zalaju; a, opet, jedno je od onih ušuškanih mjesta što pružaju iluziju zaštićenosti od svih zala i nevolja vanjskoga svijeta.
Naime, samo jedna jedina cesta vodi odavde prema ostatku svijeta.
Hoteli i kuće udobno uranjaju u padine skijaških staza – ili kako to gosti
vole reći: ‘Iz papuča na stazu,’ – no sunca i svjetlosti ima puno, usprkos čvrstoći zagrljaja planinskih vijenaca. Snijeg je suh; uvijek ga ima, i to puno; iskusniji od mene opisuju ga kao ‘sjevernoamerički’.
Zbog svega toga, i iz Lecha se mora pobjeći najkasnije nakon one idealne mjere od dva tjedna – da iluzija zaštićenosti od suvremenih zala ne bi otišla u nepovrat.
Zbog svega toga, i iz Lecha se mora pobjeći najkasnije nakon one idealne mjere od dva tjedna – da iluzija zaštićenosti od suvremenih zala ne bi otišla u nepovrat.
Za ovih trinaest zima ja sam prošla puni krug.
Prvo sam naučila hodati po snijegu bez paničnog hvatanja za bunde, jakne i kapute ostalih gostiju. Nekoliko sam godina nakon toga bila ovisna o baby-liftovima. Onda sam se okuražila i odvezla se do Kriegerhorna, do Rufikopfa. (Muž i sin, u međuvremenu, ostavili su me daleko iza sebe, u snježnoj prašini; štoviše, postali su članovi ski-kluba Arlberg, preko stotinu godina starog. Eh, kad se naši zainate…)
Jedne sam zime, uz suze, znoj i kletve, dogurala čak do uzvišenog nivoa 3A za alpsko skijanje. Nositelji oznake ‘3A’ navodno mogu svladati i led i novi, prah-snijeg.
‘Skijanje izgrađuje karakter,’ govorili su ljudi.
Pod ovim ‘ljudi’, najviše mislim ‘muž’, koji se u planinama preobrazio u sovjetskog gimnastičkog trenera, bar kako sam ih nekad zamišljala.
Priznajem, ‘sovjetski trener’ uspio me spremiti i za ski-rutu krvožednog imena Madloch, nakon čega je napravio par pobjedničkih fotografija mene i mojih ‘carving’ skija koje sam, po njegovom mišljenju, napokon zaslužila.
‘Skijanje izgrađuje karakter,’ govorili su ljudi.
Pod ovim ‘ljudi’, najviše mislim ‘muž’, koji se u planinama preobrazio u sovjetskog gimnastičkog trenera, bar kako sam ih nekad zamišljala.
Priznajem, ‘sovjetski trener’ uspio me spremiti i za ski-rutu krvožednog imena Madloch, nakon čega je napravio par pobjedničkih fotografija mene i mojih ‘carving’ skija koje sam, po njegovom mišljenju, napokon zaslužila.
Ne znam gdje su završile te opake ‘carving’ skije. Poklonila sam ih nekoj ambicioznijoj, mlađoj ženi; ne sjećam se kojoj – mnoge sam po svijetu srela.
Znam gdje je mi kaciga: u mraku garderobe londonskog stana. Za nju je teže naći novu vlasnicu. Mlađe generacije imaju sitnije kosti.
Kacigu više niti ne pakiram kada se spremam za Lech. Naime, ja sam, nakon godina uspona i padova, probila svoj plafon, potapšala sebe po leđima, i vratila se stopalima, najpouzdanijim nosačima (slava Bob Marleyu); ili, rjeđe, onim tankim skijama za cross-country.
To nije umanjilo moju ljubav prema Lechu. Naprotiv. Sada je ta ljubav zrelija. Smirenija.
I, sada je ta ljubav mnogo više skoncentrirana na onaj dragulj od hotela s početka priče: hotel kod Frau Schneider.
Znam gdje je mi kaciga: u mraku garderobe londonskog stana. Za nju je teže naći novu vlasnicu. Mlađe generacije imaju sitnije kosti.
Kacigu više niti ne pakiram kada se spremam za Lech. Naime, ja sam, nakon godina uspona i padova, probila svoj plafon, potapšala sebe po leđima, i vratila se stopalima, najpouzdanijim nosačima (slava Bob Marleyu); ili, rjeđe, onim tankim skijama za cross-country.
To nije umanjilo moju ljubav prema Lechu. Naprotiv. Sada je ta ljubav zrelija. Smirenija.
I, sada je ta ljubav mnogo više skoncentrirana na onaj dragulj od hotela s početka priče: hotel kod Frau Schneider.
Frau Schneider nije tvrda austrijska ugostiteljica, mada, poslijepodne, po hotelu, može se vidjeti obučena isključivo u dirndl. Provela sam par noći i ja u dirndlu, i mogu reći da sada potpuno razumijem Frau Schneider: osjećala sam da mi nitko ništa ne može.
Muškarci su mi se ili klanjali, ili s’ puta sklanjali.
Frau Schneider kaže kako ne voli da je ljudi nazivaju hotelijerkom.
Rođena je u Salzburgu, u obitelji vlasnika jednog gradskog Gasthofa. U mladosti je bila vrhunski ‘material’ za giant slalom, pobjeđivala na natjecanjima. Trenirala je i tenis. Ali nikada nije niti pomislila da će raditi nešto drugo od vođenja kuće za stammgäste – goste povratnike.
Muškarci su mi se ili klanjali, ili s’ puta sklanjali.
Frau Schneider kaže kako ne voli da je ljudi nazivaju hotelijerkom.
Rođena je u Salzburgu, u obitelji vlasnika jednog gradskog Gasthofa. U mladosti je bila vrhunski ‘material’ za giant slalom, pobjeđivala na natjecanjima. Trenirala je i tenis. Ali nikada nije niti pomislila da će raditi nešto drugo od vođenja kuće za stammgäste – goste povratnike.
U Lech je došla kao devetnaestogodišnjakinja u potrazi za iskustvom van gostione svojih roditelja. Tu je upoznala Gebharta Schneidera, za njega se udala i odmah uronila u vođenje Almhof Schneidera, obzirom da je svekrva jedva dočekala mladu snahu da je odmijeni.
Almhof Schneider u to je vrijeme zapravo bilo planinsko odmaralište, bez ikakvog luksuza, s po jednom kupaonicom na katu. Mlada Frau Schneider prije točno pola stoljeća, 1963, nagovorila je muža da staro odmaralište poruše i iz temelja podignu novi Almhof. Od tada, kako sama kaže, misija je beskrajna, posla uvijek ima. U ovaj hotel još uvijek dođe i pokoji gost još iz ’63. A njihova su djeca i unuci vjerni nastavljači tradicije.
Almhof Schneider u to je vrijeme zapravo bilo planinsko odmaralište, bez ikakvog luksuza, s po jednom kupaonicom na katu. Mlada Frau Schneider prije točno pola stoljeća, 1963, nagovorila je muža da staro odmaralište poruše i iz temelja podignu novi Almhof. Od tada, kako sama kaže, misija je beskrajna, posla uvijek ima. U ovaj hotel još uvijek dođe i pokoji gost još iz ’63. A njihova su djeca i unuci vjerni nastavljači tradicije.
Frau Schneider voli Mediteran – njen je ljetnji dom u Italiji.
Tamo njena jedina kćer – sinovi su, njih tri, svi u alpskim poslovima – ima kliniku za konje, nešto slično onome što se u Hollywoodu promovira kao ‘šaptači konjima’. Tako da, svako malo, u ovom hotelu ima nešto iz Italije. Vino, ulje, a najčešće dobar talijanski Chef.
Frau Schnaider, izgleda, na vrijeme je shvatila da ima ljudi koji imaju novaca, ali nikada nisu poželjeli kupiti svoju, vlastitu, kućicu na planini. Za njih je ona napravila home-away-from-home. Dom-van-doma, sa pet ili sedam zvjezdica, rekao bi netko, pa nije čudo da joj se neke obitelji već više desetljeća vraćaju. Opet, i ponovo.
Tamo njena jedina kćer – sinovi su, njih tri, svi u alpskim poslovima – ima kliniku za konje, nešto slično onome što se u Hollywoodu promovira kao ‘šaptači konjima’. Tako da, svako malo, u ovom hotelu ima nešto iz Italije. Vino, ulje, a najčešće dobar talijanski Chef.
Frau Schnaider, izgleda, na vrijeme je shvatila da ima ljudi koji imaju novaca, ali nikada nisu poželjeli kupiti svoju, vlastitu, kućicu na planini. Za njih je ona napravila home-away-from-home. Dom-van-doma, sa pet ili sedam zvjezdica, rekao bi netko, pa nije čudo da joj se neke obitelji već više desetljeća vraćaju. Opet, i ponovo.
‘Kako to postižete?’ pitam gospođu Schneider.
‘Ma, ja uopće ne marim za te glupe podjele,’ odgovara gospođa Schneider. ‘Što je to: pet zvjezdica, šest, sedam? Što to znači? U Austriji to ljudi sami sebi mogu nacrtati. Ti nazovi-stručnjaci za kvalificiranje prave vrijednosti hotela ne mogu ni vidjeti niti izmjeriti. Ne marim ja za to. Ja sam tako odgojena da živim u kući u kojoj primam goste. Ovo je moje veliko kućanstvo. I trudim od svih njih napraviti svoje stammgäste. Stalne goste. U tome je cijela filozofija.’
‘Ma, ja uopće ne marim za te glupe podjele,’ odgovara gospođa Schneider. ‘Što je to: pet zvjezdica, šest, sedam? Što to znači? U Austriji to ljudi sami sebi mogu nacrtati. Ti nazovi-stručnjaci za kvalificiranje prave vrijednosti hotela ne mogu ni vidjeti niti izmjeriti. Ne marim ja za to. Ja sam tako odgojena da živim u kući u kojoj primam goste. Ovo je moje veliko kućanstvo. I trudim od svih njih napraviti svoje stammgäste. Stalne goste. U tome je cijela filozofija.’
Od svjetski poznatih osoba tako ona pravi stammgäste, jednostavnim načinom izgrađivanja povjerenja: njihova imena ona nikada neće spomenuti van hotela.
Jedini put kada je pomislila da bi nešto još mogla naučiti, bilo je u Londonu, kada je kratko boravila u hotelu ‘Connought’, i vidjela besprijekoran servis u svemu. ‘Ali davno je to bilo,’ dodaje. ‘Moji mi gosti sada kažu da ni ‘Connought’ nije što je nekad bio.’
I, kao potvrda utjecaja klasičnog londonskog hotela, Gidi, njen vjerni bar-menadžer, u tom nam trenu donosi savršeno servirane vrste planinskih čajeva. Gidi bi se vjerojatno uvrijedio što ga klasificirah kao bar-menadžera, jer on je poput stričeka-Gidija za ovo veliko domaćinstvo.
Jedini put kada je pomislila da bi nešto još mogla naučiti, bilo je u Londonu, kada je kratko boravila u hotelu ‘Connought’, i vidjela besprijekoran servis u svemu. ‘Ali davno je to bilo,’ dodaje. ‘Moji mi gosti sada kažu da ni ‘Connought’ nije što je nekad bio.’
I, kao potvrda utjecaja klasičnog londonskog hotela, Gidi, njen vjerni bar-menadžer, u tom nam trenu donosi savršeno servirane vrste planinskih čajeva. Gidi bi se vjerojatno uvrijedio što ga klasificirah kao bar-menadžera, jer on je poput stričeka-Gidija za ovo veliko domaćinstvo.
Blagdanska je čarolija u okupljanju obitelji.
To je jedna od istina koje preživljavaju na planeti gdje sve se mijenja, i to sve brže sa svakom generacijom. Slika koja uvijek opije osjetila, slika je velike, sretne, proširene obitelji na okupu. U londonskom je Harrodsu stalna gužva oko preskupih, magičnih, do najsitnijih detalja napravljenih velikih kuća sa širom obitelji okupljenom za blagdan ili vikend. Svi volimo zaviriti u oku dosežnu privatnost svakog od članova obitelji: starog ujaka-neženje koji puši lulu u omiljenoj fotelji; dvije sestre koje se dugo nisu vidjele pa su se zaključale u sobu svoga djetinjstva, te se u kutu sobe jedna drugoj povjeravaju; bake blistavog osmijeha napokon okruženoj unucima…
Za mnoge od nas, koji iz različitih razloga to nismo u mogućnosti doživjeti, postoje rješenja, srcu skoro jednako draga, našoj djeci skoro jednako potrebna.
A onda, natrag u veliki grad. Zimska idila je završila.
